Brojač posjeta
3597
Blog
četvrtak, rujan 25, 2014
Kao da se taj grad uopće sjeća nas... koliko je onih poput nas prolazilo, smijalo se, svađalo, voljelo na njegovim ulicama, zašto bi baš nas zapamtio? 

Ali ja se sjećam, ako to išta vrijedi sad. Sjećam se prvog našeg dolaska k njemu. Dvoje zaljubljenih, pomalo stidnih i smotanih budućih studenata razgledaju ulice, pamte zgrade, upijaju i raduju se. Raduju se onome što ih čeka, budućnosti koja čeka da ih blagoslovi srećom, smijehom i ljubavlju. Raduju se jedno drugome daleko od sviju ostalih. I grad ih grli, prihvaća i ne pušta. Kao da im govori 'volite se, volite se još jače i ne puštajte jedno drugo...'. A nas dvoje? Ah, nas dvoje, dvije budale... budale koje se vole, valjaju vikendima u vlastitoj prljavštini, vrište radi ljubomore, mire jer vjeruju da će jednog dana se svađati oko kuće ili stana, oko troje ili dvoje djece, oko Noe ili Lea, oko svih onih gluposti oko kojih se ljudi svađaju u braku. I jedne ledene večeri pred tom predivnom katedralom, on se smije i predlaže tajno vjenčanje. Što da ne? Kao da itko mora znati. Samo nas dvoje, tj nas troje, svećenik i mi, ipak mi , svjedoci i svećenik i to je to. Idemo li? Idemo, idemo po glupe kojekakve papire i vjenčati ćemo se. Jer što drugo ljudi rade kad se vole? Vjenčaju se jer žele cijeli život provesti skupa. Da, sa 19 se život čini kao na dlanu, sve se može i sve se da, sve je na našoj strani i snovi nisu tu da se sanjaju nego ostvaraju. Ali kako vrijeme prolazi, nas dvoje vrištimo sve jače, kao da se ne čujemo iako dišemo jedno uz drugo, jedno za drugo. I vičemo jedno na drugo, kao da jedno drugom rušimo sve snove i namjerno se tjeramo što dalje. Kuda to vodi uopće? Znamo oboje kuda vodi ali oboje želimo da samo prestane, da stane sve i da opet budemo ono dvoje ispred katedrale, one dvije budale koje odu u drugu državu bez da ikome jave, one dvije budale koje se napiju i rade proste stvari na nekim skelama pored parka, one dvije budale koje se vole više nego ikoga drugog i svađaju se oko toga tko koga više voli. No, da je tako bilo, da je vrijeme stalo danas ne bih ovo pisala. Pisala bih kako smo još uvijek sretni, kako je Noa ili Leo na putu, kako je pet godina ljubavi iza nas, kako je svaki pad bio neuporedivo malen obzirom na uspon, kako su nas godine još više zbližile i kako... kako se volimo. 

Danas , grad je miljama daleko, prazan i pust u mom sjećanju. Nas tamo nema. Mene odavno nema, od dana kad me je otjerao od sebe a ja više nisam nalazila razlog da budem tamo jer biti tamo bez njega je isto lutati gradom bez cilja i bez ikakve svrhe. Mene nema odavno tamo, njega nema nigdje. Ni u tom gradu, ni u drugom gradu osim u uspomenama. Blijed, dalek kao duh, živi u uspomenama i vrišti iz njih da ga pustim da ode. Taj predivni , predivni dječak koji me je volio više nego cijeli svijet je napustio ovaj svijet bez ijedne riječi, bez pozdrava i bez oprosta. Samo tako je otišao, a ni na tren nije pomislio na mene. Nije pomislio koliko će me boljeti što je otišao, nije pomislio da će me njegov lik držati budnu noćima, nije uopće pomislio na mene, ni na jedan jedini tren. A ja? Ja stojim kao ukopana na mjestu i ne pomjeram se. Slike me šibaju danima i ne daju mira. Sati kao da prolaze pored mene, svaka minuta mi odzvanja mislima a ja ih puštam da mi prolaze kroz prste i kosu. I po prvi put u životu se kajem, kajem zato što je ispalo tako, jer smo se potrudili ubiti onakvu predivnu ljubav, radi naše gluposti ta predivna, blistava, tako nevina i čista ljubav je stradala, spaljena do temelja a pepeo je otpuhan što dalje. Ništa od nje nismo ostavili, pretvorivši ju u mržnju osudili smo jedno drugo na čisti rez kojim smo uklonili svaki trag postojanja naše ljubavi. Nismo trebali tako, sad znam. Da , sad žalim. Žalim jer sam bila dijete koje nije znalo reći ono što je osjećalo, koje se bojalo ako kaže da to neće ništa vrijediti, koje je mislilo da se sve može u očima pročitati, koje nije znalo kako da voli na ispravan način i koje nije znalo da kaže 'oprosti' ili 'stani, nemojmo raditi ovo'. Žalim jer posljednji put kad sam ga vidjela nije mi ništa značilo, jer nisam osjetila ništa i jer sam otišla tako lako kao da ga nikad nisam ni voljela, kao da nisam bila spremna dati život za njega. Nikad se nismo više vidjeli , ni čuli, nikad nismo rekli 'oprosti', nikad nismo potražili jedno drugo i nikad nismo, zaboga miloga, oprostili jedno drugom. Ja ne mogu čuti od njega 'oprosti', niti mogu više tražiti oprost za sve što smo učinili jedno drugom. U mojim sjećanjima on blijedi, njegov lik, njegov glas, njegov smijeh, sve se stišava i nestaje lagano. Koliko god se borim protiv vremena, same sebe i pokušavam vjerovati da je sve s razlogom, nemam mira ni spokoja. Sad me je stiglo što sam godinama uspjela držati daleko od sebe. A njega nema da mu sve kažem. 

Na njegov grob nosim ruže, sjednem, pijem Coca Colu jer sam ju samo sa njim pila i pričam mu. Zamišljam izraz njegova lica, zamišljam njegove predivne ruke koje sam obožavala, zamišljam košulju koju ima na sebi, zamišljam kako mirno i spokojno spava. I svejedno pričam, iako znam da me ne čuje, iako znam da me ne vidi. Ne vjerujem da me gleda od nekud gore, jer da me gleda ne bi dopuštao da ovoliko plačem za njim, ne bi dopuštao da mislim da je umro mrzeći me, ne bi dopuštao... našao bi način da mi kaže da ga ništa ne boli, da me ne mrzi i da me čeka. Našao bi način da mi vrati mir i spokoj, da me oslobodi. Ovako znam da nema tog boljeg mjesta s kojeg me gleda, znam da ne čuje što mu govorim i znam da je ispod one proklete zemlje samo njegovo tijelo koje trune polako. Od tog dana kad je otišao ne mogu da udahnem punim plućima, jednostavno mi je njegova smrt izbila dah. Ne osjetim ono što sam mislila da osjetim, da volim nekog drugog tko je pored mene. Toliko je nestvarno da ne vjerujem da sam budna ...

Da je se barem mogao vidjeti mojim očima, znao bi koliko može biti predivan, dobar , savršen i sretan. Da se mogao vidjeti mojim očima, znao bi da je bolji nego što misli, da nema razloga biti nesretan, da može sve što poželi. Toliko me je povrijedio ali prvi put sam mu mogla oprostiti. Ovaj mu put ne mogu oprostiti, ostavio me je polovičnu i slomljenu a ništa od toga ne zna, niti će ikad znati. Naša priča je bila prelijepa, idilična, prvi kraj smo joj mi ispisali, drugi život. Ne živi nitko u sjećanjima, koliko god se mi trudili održavati ih na životu, samo ih pokušavamo zatočiti u sebi i ne puštati nigdje, jer kad sjećanja odu ništa nam ne ostaje. Meni ništa nije ostalo, u sjećanjima je on kao duh, nestaje i blijedi, čini se kao da nikad i nije bio tu, kao da je plod moje mašte... voljela bih da je tako, jer onda nikad ne bilo kraja ...

mozzartina @ 14:46 |Isključeno | Komentari: 0
subota, kolovoz 30, 2014
 

'Gledala sam te sinoć. U snu. Tužna. Mrtvog.

 U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,

 Na visokom odru, u agoniji svijeća,

 Gotova da ti predam život kao žrtvu.

 
Nisam plakala. Nisam. Zapanjena sam stala

 U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,

 Sumnjajući da su tamne oči jasne

Odakle mi nekad bolji život sjao.


Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,

Sve što očajanjem htjedoh da oživim

U slijepoj stravi i u strasti muke,




U dvorani kobnoj, mislima u sivim.

Samo kosa tvoja još je bila živa,

Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.'

(A. G. Matoš)

 




mozzartina @ 21:52 |Isključeno | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.